A put svoj ne nalazim.
Odlazim negdje daleko,
A pritom riječi gubim u daljini.
Magla mi korake
Svojim plaštom obavija,
A krv mi se ledi
I zaustavlja mi dah.
U ovoj noći
Još mi samo nada ostaje,
U ovoj noći
Ja postajem rob svojih želja.
I moje misli od mene su otišle,
Njih sad je progutao mrak.
U ovoj noći
Samo vjetar je ostao
Da pobriše i
Moj posljednji trag.
13.02.2007. u 00:35 | 18 Komentara | Print | # | ^
A njihove duše samo su vrata nade.
Dok mjesec ih svojim svjetlom grli,
Vjetar im polako ubrzava korak.
Šapatom tiho izgovaraju rijeći
I šire ruke u daljine tame.
Sjaj u očima daje im izlaz
Prema kojem lagano
Lebde raširujuci krila.
30.01.2007. u 23:42 | 8 Komentara | Print | # | ^
A u žilama mu teće hladna krv.
Osjećaji ga stežu oko srca,
A bore na licu mu oduzimaju dah.
I dok mu koraci postaju sve teži
On pogledom traži
Samo neko poznato lice.
On traži samo nešto
Što će ga podsjetiti
Za što se cijeli život borio
I čemu se cijeli život nadao.
Ali i na samom kraju puta
Ne pronalazi ništa
Već prepušta svoje tijelo
Na put bez povratka.
23.01.2007. u 23:12 | 5 Komentara | Print | # | ^
Otkucavaju ponoć,
Srce joj ubrzava otkucaje.
Kroz vene joj prolazi tuga
Za izgubljenim danima.
Iz tišine čuje zvuk koraka
Što joj se približava.
Zna da mora pobjeći
Ali ne može se pomaknuti.
Jer ona je anđeo slomljenih krila
Što traži izlaz iz samoće
Koja joj razara dušu
16.01.2007. u 00:24 | 11 Komentara | Print | # | ^
Samo duhovi prošlosti
Kroz sobu prolaze.
Tama obavija sve,
A on samo sjedi u kutu sobe.
Svud oko njega slike
Njemu poznatih lica
Koja sad već polako gube se
U magli sjećanja.
Njemu već poznat osjećaj
Polako ulazi u njega.
Prolazi mu kroz vene
I ispunjava ga...
Osjeća se kao da leti
I da mu je samo nebo granica.
I iako negdje duboko u sebi
Osjeća da ipak ne bi
To trebao raditi,
On nastavlja dalje
I pronalazi
mir u sebi!
06.01.2007. u 14:50 | 11 Komentara | Print | # | ^
Da nestajem bez pozdrava.
Sve mi se čini sitno,
Kao da gledam iz visine.
Misli mi se gube,
Tjelo mi drhti.
Ali znam...
Ona,
Moj grob prekrit će ruzama
I znam,
Sunce će ga obasjati
I znam,
Kad zadnja ruža uvene
Opet bit ću s njom...
Dok i mjesec polako gubi svoju svjetlost
Kroz kosu joj samo vjetar prolazi.
Prsti joj dodiruju travu,
A oči joj sjaje neopisivim sjajem.
Ona prepušta svoje tjelo
I kreće na put u nepoznato.
Trnci ju polako dižu u visine
Dok kosa joj vijori na vjetru.
Sjaj u oćima postaje sve jači.
I dok joj lišće nježno prolazi po licu
Ona otvara svoje srce
I pušta se još dalje.
Sve je bliže,
A tijelo joj sve jače drhti.
Samo se tu i tamo koji put
Čuje cvrkut neke ptice koja
Traži izlaz baš kao i ona.
I sad kad je na samom kraju puta,
Sretna je...
Jer je uspjela pobjeći
Od sebe same...
25.12.2006. u 19:08 | 9 Komentara | Print | # | ^
Ostavljaju svoje zvukove,
U kutu sobe on traži spas.
Trazi izlaz iz samoće
Što izjeda mu dušu i polako ubija
Sve što nekad u njemu živo bilo je.
Polako ali sigurno naviru mu sjećanja
I proždiru ga bez imalo milosti.
Bori se s njima ali bez dovoljno snage.
Sve je slabiji i ni misli mu više nemaju smisla.
Polako tone u san i gubi se.
Gubi se u svojim sjećanjima...
I koliko god dobrih uspomena imao
One loše pobjeduju i razaraju mu dušu.
Trgaju ga na komadiće i ne ostavljaju ništa iza sebe.
Više nema ni malo snage i samo se prepušta
I tone jos dublje.
Samo negdje duboko u njemu jos je traćak nade
Da ce mozda ipak negdje nekakvo svjetlo
Zasjati i za njega i donjieti mu mir.
Samo bijes izlazi tamo gdje ne nalazi se ništa
Samo tama ostaje na tragovima ruku
Što djete pokazuje prema suncu koje nestaje polako
U tami noći
U tami noći
Samo rijetki nalaze svoj put.
Samo rijetki nalaze izlaz koji ih vodi daleko odavde.
I sa prestankom kiše bas ti pojedini ljudi
Polako tonu u san i nestaju u samoći.
U samoći koja ih gusi i izjeda iznutra
Poput kakve životinje koja mjesecima nije okusila ni malo hrane.
Poput životinje koja ne zna što je istina a što laž.
Poput životinje koja zna samo
Da mora dograbiti jos samo malo svog pljena
Da bi preživjela sutrašnji dan.
I dok tako tonu u san osjećaju kako nešto ih iz daljine zove.
I koliko god ti glasovi glasni bili postaju sve tiši,
Dok njihovo tjelo polako postaje nepomićno.
Samo im duša jos malo pokušava nekud krenuti
Ali nakraju i ona se stapa sa tjelom i prepušta se.
Prepušta se na put u kojem se povratak teško nazire
I u kojem se kraj jos teže vidi.
Sve dok na kraju ne postanu jedno.
